Opis
Filmska instalacija Ane Hušman posebno je osmišljena za prostor Zbirke Richter. Nastala je nakon dvogodišnjeg istraživanja zbirke, arhiva i nekadašnjeg stana bračnog para Kareš Richter. Publika je pozvana prošetati se cijelom kućom, izložiti se potencijalnim scenarijima korištenja prostora, pratiti dijaloške orijentire nastale na teorijskim tekstovima Vjenceslava Richtera. Kroz dekonstrukciju klasičnih muzeoloških protokola selektiranja i izlaganja, gledanja i kretanja stvara se špijunka uperena u okruženje, misli i ideje nekadašnjih vlasnika.
Izložbu prati i istoimena publikacija koja, uz tekstove kustosica izložbe, Ivane Meštrov i Jasne Jakšić, donosi i neobjavljeni tekst Vjenceslava Richtera koji se, u današnje vrijeme klimatske krize ali i krize transporta i infrastrukture uzrokovane pandemijskom zbiljom, čini iznimno aktualnim.
Kuća je kuća. Dom. Mjera. Otok. Iskustvo. Baština. Zajam. Nekretnina. Zajednica. Željeni životni objekt. Slika koja nikada nije ni postojala ili je samo najedanput bez traga nestala. No, što je kuća bez stanara? Naizgled, i dalje je kuća. Što se popisuje, arhivira, čuva i predstavlja kada nečiji privatni prostor postaje muzej? Koje spone vežu protokole dodira, brige i skrbi u prostoru privatne kuće i javne institucije?
Ana Hušman’s cinematic installation was created specifically for the space housing the Richter Collection. Hušman spent two years researching the collection, archive and the Kareš Richter couple’s flat. Visitors are invited to walk through the house, be exposed to potential scenarios within the space, and be guided by dialogic clues based on Vjenceslav Richter’s writings. By deconstructing the classic museological protocols of selection and exhibition, viewing and moving through a display, Hušman has created a peephole, one opening up to the sites, thoughts and ideas of the previous owners. Finally, Hušman gives equal weight to the other person whose name the collection bears, Nada Kareš Richter. Her embodied appearance signals all those bodies for whom cities, roads, streets, flats are not made to measure.
A house is a house. A home. A measure. An island. An experience. An inheritance. A loan. A property. A community. A life goal. An image that never existed, or one that suddenly disappears without a trace. But what is a house without a person? Still a house, it would seem. What is it that gets labelled, archived, conserved when someone’s private space becomes a museum? What connects the protocols of protection, touch and care in the case of a private house and a public institution?
Recenzije
Još nema recenzija.